Quo vadis, Slobodane?

DCIM100GOPROGOPR8923.
DCIM100GOPROGOPR8923.

Na pontonu prije starta srećem Nicolasa, momka koji je odjedrio prošli Transat. Viđao sam ga po regatama u Francuskoj prošle i ove godine, engleski mu je dosta dobar i rado proćaskamo kad se vidimo. Pita me kroz smijeh: Te strah? Ja kažem: ma nije, respekt je, ali nije strah, znaš. Kaže on: Ja sam tri dana prije starta moga Transata kakio u gaće. Kako sam bio sumnjičav da mogu točno procijeniti njegove godine pa sam ga pitao, a koliko je to. 26 sad, dakle 23, kaže.  Mislim si, eh, pa nije ni čudo. Meni je već 36, pokoja sijeda iza uha, a i pokoja avanturica sa glavom u torbi, makar Zanskar i Sandeq, u nekoj verziji Transata, otrkivanja novog i nepoznatog. Nismo, sine, na istoj polaznoj točki.

Startali smo 1.10. Gledajući danas popodne gopro filmove, prvih stvari kojih se točno sjećam su se dogodile 3.10., prije točno 13 dana. Izgleda da sam prva dva dana bio u šoku, pod nekim stresom ili bolje, usran u gaće. Ničega se ne sjećam! Sjećam se dobro nervoze na pontonima, čak i ne toliko osobne (opet ja), već kolektvine nervoze obitelji, rodbine i prijatelja i nas skipera koji su, pogotovo tog dana, prezirali svu pompu i medijsku pažnju oko regate (start na više FRA televizija, i koja internacionalna) i jedva čekali da krenemo. Prozivali su brod po brod, vukli su nas van. Ja sam bio među zadnjima. Znam da sam pajete zaboravio skinuti čim sam se otisnuo sa pontona pa sam ih skinuo tek blizu startne linije, toliko sam bio koncentriran.

DCIM100GOPROGOPR8902.
DCIM100GOPROGOPR8902.

Start je bio ok, španjolac na protu 431 je virao na desne uzde ispred prove na dva metra minutu prije starta i dobio je sočnu porciju psovki (iako je Bicho sjajan dečko), čisto iz straha od sudara na startu, najglupljeg mogućeg poteza. Njemu je ovo drugi Transat projekt, na prvom je potopio brod negdje ne treningu u španjolskim vodama. Orca od 10 do 18 čvorova, igra se trigonometrija i ja, kako tracking kaže, idem dobro, vrtim se oko 20tog mjesta od 56 jedriličara. Vedran je stalno blizu mene, malo naprijed, malo iza, a lanterne kojih se držim na regati, Ambrogio na 539, Fred na 455 su na 3 do 5 milja ispred. Vedran je odradio 12 sati mučnine i dalje je na super poziciji. U jednom trenutku ja se ranije odvajam na jug, što se kasnije pokazala kao dobra odluka.
U dobrom sam ritmu na barci i čuvam se problema “trećega dana” koji mi se pokazao kao najslabija točka u dosadašnjim regatama (od max 5 dana :)) i pokušavam što više odmarati, iako nisam zadovoljan kako autopilot vozi. Nekada dobro, a nekada katastrofalno, pojiva par gradi sam od sebe i ako ga ne nadzirem non stop brzo ispadam iz grupica. Inače, jedrenje na ovako dugoj regati je zapravo puno malih regata kumulativno dodano u jednu veliku vremensku cjelinu. I duela ima jer smo često u grupicama, pogotovo po srednjem vjetru, nebrojeno puno. Neki voze orcanije, neki pojanije, neki spavaju, a neki taman viraju, a preko AIS-a se prati cjelokupna situacija u krugu od 10 nm. Kad pilot vozi onda solo jedriličar preuzima druge uloge, skladištarsku (raspored stvari na brodu radi optimalnog rasporeda težine) i kolektora sunčane energije (trimanje panelki kako bi što više ampera punilo baterije), ako ne jede, radi ruting, sluša prognozu, popravlja stvari ili spava. Imao sam tu sreću da mi je Ambrogio prije starta velikodušno ponudio svoja dva stara panela koji su mobilni i koje vadim iz kabine i raspoređujem po brodu kako sunce traži pa, u kombinaciji sa baterijama od ove godine, struje na brodu ima napretek.
Trećeg dana regate, pri vožnji sa velikim špinakerom idem malo odmoriti i nikako ne mogu zaspati. Pokušavam tehnikama disanja, ali neki nemir mi ne da. Pokušavam promijeniti pozu (najčešće je umor toliko da samo legnem na leđa i umrem), legnem na jedan pa na drugi bok…i ništa. I odlučim, idem još malo na timun, dok je dana. Kako sam izašao, pogledao desno od mene, vidio 910, Irca Toma kojem je ovo isto drugi Transat i za mene slovi kao jedan od favorita. Kako je red nekada pogledati ispred sebe, umjesto vrha ili dna vala, vidim na 20m od sebe ogromnog kita kako mi okomito sječe put. Brzom reakcijom uspijevam isključiti pilota i zaorcati kako bi ga izbjegao…barka ide u štraorcadu, a osim trešnje špinakera čuje se i glasno VUŠŠŠŠ. Toj 15m mrcini bi vjerojatno bilo svejedno, a Sisi ne bi bilo drago da su se poljubili.
Tu istu noć mi puca prvi baštun. Još uvijek u ratu sa autopilotom u iščekivanju da se on meni prilagodi, a ne ja njemu, ne provjeravam ako je on dovoljno zapojao kod dizanja špinakera i špinaker pada u more i vuče baštun za sobom. Taman je pojačalo na 20 čv i ja gubim sat vremena na promjenu baštuna i onda još sat vremena odmaram dok dolazim sebi sretan što nisam izgubio i špinaker već sam ga vratio na brod. Vjetar pojačava na 25 čvorova i ja se pridružujem vožnji leptirom prema Finisterre, ali nešto ne štima. Nije to to, nisam bez veze odjedrio 2500nm od kojih 2000nm u regatama u 2017 (dakle na 100%) da bi sada išao manje nego što mogu. I dižem novi frakcionalni spi, jedno mix jedro koje je veće od code 5, a manje od srednjeg i ima lijepi twist pa je barka s njim stabilna i dopušta veće greške. Idealno je za ove uvjete i brzo mi se brzina diže na 12, 13 sa surfovima do 15 čv, a na velikim valovima i moj osobni rekord 17,5 čv brzine.

DCIM100GOPROGOPR8937.
DCIM100GOPROGOPR8937.

Nakon toga vjetar pada i samo se mijenjaju špinakeri. Osmijeh ne pada s lica, a ruka ne ide s timuna osim pri promjeni špinakera (frakcionalni, srednji i veliki). Vreće u kokpitu su pune vode i energetskih čokoladica i spremni smo za okret Cabo Finisterre i 24 do 30h timuna. Inače, taktika za prvu etapu je bila dosta kompleksna, ni modeli ni Jure se nisu mogli dogovoriti koja je najbolja opcija za Biskaj pa je bilo bitno na što boljoj poziciji izaći iz Biskaja, ali bilo je jasno da će na Finisterru vjetar ubrzavati (famozni Finisterre JET) i da ćemo imati 30 sati 20 do 30čv vjetra i tu je vrijeme kad se dijele briškule i gutaju milje, radi dištak u odnosu na ostale. Nakon toga, radi stabilne anticiklone, druge 3/5 regate će biti u vjetru od max 20čv, a većinom oko 10čv.
Dakle, brzo iz Biskaja van, na Finisterre brzo, ali sigurno, ništa ne polomiti i onda igra po bonacama do Kanara. Idealna prognoza za naše brodove druge generacije jer radi forme brodova u laganim uvjetima nismo inferiorni, a ni u jakim uvjetima kad se jedri duboka krma jer je tu bitniji jedriličar i mornar na brodu nego sam brod i onaj koji je puno jedrio i osjeća se sigurno u tim uvjetima. A za bonace da ne govorim, pokazujemo kroz dvije sezone da smo mi Mediteranci najjači po bonacama i u pravilu imamo više koncentracije od francuza. Samo Cabo Finisterre prolazim sa rukom krata na glavom jedru i velikim spijem. Vjetra je 20 do 25čv, dan je sunčan, a val ogroman…beskonačno surfanje i beskonačno veselje. Adrenalin caruje na Sisi.
Kako je dan primicao kraju, vjetar je pojačavao i ja sam mijenjao u srednji spi pa u frakcionalni i kroz noć nastavio sa istim tempom. Barka je bila prejednostavna za kontrolirati, brza…no ja sam bio umoran i svaki put kad bi odlučio spavati bi spustio spi, išao leć i onda nakon sat vremena opet. I taman oko 3 ujutro kad sam odlučio spavati 2h u komadu, a nakon što sam napravio veliku prednost u odnosu na ostale i ulovio grupicu oko 15og mjesta, prilikom spuštanja spija rukavom otvaram stoper od gindaca i spi pada u more. Opet baštun. I opet spašavam špinaker, ovaj put uz upotrebu noža, drukčije ne ide. No ovaj puta nije bio samo baštun, već i dio inoxa koji se lovi za pulpit, koji je povukao pulpit (prednju ogradicu) naprijed i onda otvorio sloj laminacije pa je i more počelo curiti u brod. Panika na brodu, 100nm sam od obale, ali odmah se odlučujem otići u Porto, pogotovo što sam imao informaciju da je prognoza 10-12čv sjevernog vjetra. 15 sati do Porta i onda 12h+ za sve popraviti i za 30h bi mogao nastaviti dalje. U protivnom, ostaje mi 850nm krme sa kraćim baštunom koji je fiksni i neizvjesnom situacijom oko prove. Mučilo me, što ako se ogradica skroz otvori pri sličnom naprezanju (iako nisam u 2 godine polomio ni 1 baštun na Sisi, u dva dana sam riješio 2, što ako se desi i 3 put?!) što je tamo hvatište prednjeg štraja pa ako ono ode, ode i jarbol, i…

Umjesto 15h do porta sam plovio 40h. Upao sam u biblijsku bonacu, stajao 12 sati, a u međuvremenu prolazio teške trenutke i borbe sa egom i what if situacijama. U Leixos (oceanska luka od Porta) dolazim oko 7 navečer, ali 3nm prije luke prestaje puhati, zauvijek. Od ovoga trenutke do subote u 5 popodne kad odlazim iz Leixosa bi mogao napisati ep ili barem epopeju. Naime, napraviti technical stopover, kako se to zove službeno na regati, je uvijek zvučalo jednostavnije nego što to zaista jest. U realnosti, ti uploviš u neku nepoznatu luku i moraš uvjeriti ljude oko sebe da si u jako bitnoj situaciji i da ti hitno trebaju njihovo vrijeme, pažnja, mobiteli, extra angažmani i sve, naravno, besplatno. Probajte zamisliti stranca kako npr dolazi u Kraljevicu (Leixos je Portu kao Kraljevica Rijeci) u petak navečer sa istom namjerom, sav raščupan u malom brodiću od 6,5m.

DCIM100GOPROGOPR8973.
DCIM100GOPROGOPR8973.

izvj1

No, to kako su me ekipa Francuza 75godišnjaka doteglili do marine, kako sam upoznao Jose-a, sveučilišnog profesora robotike na univerzitetu u Portu s kojim sam obišao pola grada tražeći otvorenu radionu bos (imao sam na brodu samo Musto čizme, crocsice su pale u more, a čizme su počele raditi žuljeve), u prljavim trapericama i jedričarskoj majci i kako me Zlatkova Ema sa ekipom u 22.30 pronašla ispred broda i odvela na večeru u predobri i pomalo ekskluzivni restoran. Jest sam morao, da, ali iako sam uživao u trenutku, znao sam da što prije moram natrag u regatu i osjećao sam ogromnu krivnju i pritisak što sam tamo. Ovisio sam o drugima, ako će mi posuditi mobitel da se javim, mail da pošaljem nešto, printer za prognozu ili radionu za popraviti sve. Naravno, subotom u Portugalu ništa ne radi, ne može se kupiti ništa osim kruha, itd…

DCIM100GOPROGOPR8981.
DCIM100GOPROGOPR8981.
DCIM100GOPROGOPR8985.
DCIM100GOPROGOPR8985.

Otišao sam iz Porta bez da sam u subotu išta pojeo i odmah krenuo u brodski ritam, jela i spavanja. Izgubio sam točno 62h, a brod ispred mene je bio na 120nm od mene, sa 750nm do kraja. Stić ga mi je bio motiv. Iako sam uživao u vremenu, imali smo predivne vedre i strahovite zvjezdane noći, one kojima je šteta ne biti budan. Trudio sam se da barka ide brzo i uvijek u dobrom bordu, a jednom dnevno bi primao prognozu sa potvrdom da je tako. Razlika se smanjivala. Moram priznati da sam u tih par dana konačno doživio prosvijeteljenje oko routinga u odnosu na kretanja zračnih masa. Konačno sam shvatio koliko je velik centar ciklone/anticiklone, kako se i zašto premješta i kako se to odražava na makro i mikro situaciju vjetra na polju. Dobro, počeo shvaćati, mislim da je previše reći da sam shvatio.

Bilo je sve super do petka ujutro kad sam došao na 20nm od predzadnjeg i 80nm do cilja. Prognoza je 10čv istočnjaka i imam max 15 sati do cilja. Proljevam višak vode u nadi da će mi to dodatno pomoći da budem brži i ostvarim cilj.
No, topla zračna masa je odlučila skrenuti iznad nas uzorokujući još jednu bonacu i što je još gore, povremene “neverine”, udare od 20-30čv vjetra bez ikakve najave na moru. Jedino se moglo osjetiti pola minute prije izrazito toplo strujanje zraka i onda bam, barka na boku dok se ni ne snađeš.
U zadnjih 40 sati sam napravio 80nm, a promijenio jedara kao u svih 12 dana prije. Negdje u subotu u noći i psihički pucam. Žedan sam, nemam više vode na brodu, udaljen 30nm, brzina 1 – 1,5čv. Da imam motor odmah bi ga palio. Ali nemam. Moram jedriti…
Stižem oko 13h u subotu sa još jednim neverinom brzinom od 7,5nm prema cilju, javljam se VHFom da sam za 1h na cilju…i opet bonaca. 5h su mi trebala za zadnje dvije milje, žedan s glavoboljom od dehidracije. Vedran, Slavica i ostali me dolaze pozdraviti na more…ja sam sretan što ih vidim, ali jedva čekam završiti, strpljenje je odavno iscurilo.

Image-1

Završavam, kupam se, pijem, jedem, spavam, smijem se…kakva avantura. To je Transat!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *